Noc prelazi u dan, Gradska svjetla Se gase. Duga, prazna ulica,
Hodam, i moja me beskonacnost presjeca napola. U dnu nebodera
legnem. Zelim nekog. Stanari izlaze, jos sneni sa mirisom kave.
Kada ugledaju mene, lezecu, sa rasirenim nogama i ocima punima
ceznje, zastanu, razgorace oci. Hladnoca betona mi ledi krsta.
Mozda je sve uzalud. Pride mi straiji covjek sa kesicom u ruci i
bojazljivo veli: hocete li k meni. Kazem: ne ntjele bih vas
ovdje da mogu gledati redove zvonaca i spisak stanara dok ulazi-
te u mene. Ode. Hladnoca i vlaga ranog jutra me tresu. Pokupim
svoje prnje. Vise nitko ne izlazi. Moja zelja za krajn jim bolom
je luda. Da li?