Miholjsko leto

Djordje Balasevic
Do pola jedan je bila na 턍asu klavira...
Onda korakom merila grad...
I usput gledala izloge...
Pardon... Svoj odraz u njima...
U kosi joí…¡, poput venca, ona molska kadenca...
Mala vra턍ka da upravo tad...
Uz "caffe Kibic" polagano nadoí„"˜e On...
Kao plima...
Tajne su tu zato da ih neko nasluti...
Postoji re턍 koja vredi tek kad se odí„"¡uti...
Bogu je kanuo 턍aj... Svud je prsnuo sjaj...
Jedan platan í„"¡e ostati zlatan...
Ona kroz smeh 턍vrsto svoju kajdanku stií…¡í„"¡e...
Ne drhti On... To je samo to uvelo lií…¡í„"¡e...
Blaí…¾eno Miholjsko Leto...
Jedno i sveto za njih...
A On je nosio naglas svojih Skoro Osamnaest...
Sve 턍eí…¡í„"¡e mu govore "Vi"...
Begeí…¡ u grudima udara...
Bije u bronzane í…¾ice...
U dí…¾epu sretni staklenac... Ko ono nov턍ií„"¡ i zdenac...
Mala vra턍ka da nestanu svi...
A Ona bane ko lupeí…¾... I prospe mu kosu u lice...
Kao osrednji kloí…¡ar, malo prosed... I prostar...
Na uglu sam zastao sam...
Ne tako dobar oktobar...
I misli sve... U "ruskom í…¡timu"...
A onda shvatih, na prepad... Da te volim, ko nekad...
Vreme samo raspiruje plam?
U meni "miholjsko leto"... To prkosno sunce pred zimu...