Portret mog í…¾ivota

Djordje Balasevic
Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraí…¾ mraza na oknu prozora.
Jedne noí„"¡i k'o ova, znaí„"¡e Bog,
doslikaí„"¡u portret í…¾ivota svog.
Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tuma턍e,
í„"˜avo prste u farbu uma턍e.
Prave si boje dodala na taj portret í…¾ivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, 턍eznjivu,
i boju breskve, neí…¾nu i srameí…¾ljivu,
setno sivu, nepogreí…¡ivu.
Roze naí„"˜oh meí„"˜' starim pismima,
modru vrpcu nad teí…¡kim mislima,
ukrah rií„"˜u iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.
Uzeh oker sa sveí„"¡e sve턍arske,
drap sa svilene maí…¡ne beí„"¡arske,
mrku s tambure tuí…¾nih tonova
a cinober sa nosa klovnova.
Prave si boje dodala na taj portret í…¾ivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi í…¡tedela,
ali bez nje bi bela joí…¡ izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.
Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao í…¡apati,
i턍u u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.
Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tií…¡ine propada.
Jedne noí„"¡i, k'o ova, znaí„"¡e Bog,
doslikaí„"¡u portret í…¾ivota svog.